U povodu Mjeseca hrvatske knjige, u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru gostovala je hrvatska spisateljica, novinarka i skladateljica Milana Vlaović. Do sada je u svojoj književnoj karijeri objavila tri romana „Blato“, „Bomboni od meda“ i posljednji, „Glad“, te jednu zbirku priča „Rašeljka i druge žene“. Rođena je u Metkoviću 1971. godine, deset godina živjela je u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj, a danas živi u Zagrebu. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i završila je četverogodišnju edukaciju iz integrativne psihoterapije. Danas radi kao psihoterapeutkinja u Centru za psihološku pomoć „Sve za nju“ za žene oboljele od karcinoma. Osim književnošću, Milana Vlaović bavi se i pisanjem tekstova i skladanjem pjesama za Vesnu Pisarović, Lanu Jurčević i Luku Nižetića.
Govoreći o svojim djelima, Milana Vlaović kazala je kako je već s jedanaest godina, kada je čula za priču „Bomboni od meda“, znala da će napisati roman istog naslova. Budući da joj je majka bila knjižničarka i profesorica hrvatskoj jezika, za sebe kaže da je imala veliku sreću provevši djetinjstvo među knjigama. Za pisanje knjiga, kaže Milana, da počinje od priča koje su nekada kada nije bilo televizije, Interneta i drugih medija pripovijedali pripovjedači iznimnog pamćenja prenoseći ih na iduće generacije. Neke su bile zapisane, neke ne.
– Cijela motivacija pisanja je zapravo prenošenje te priče ljudima. Mislim da sam po vokaciji taj pripovjedač. Meni je bilo važno samo doći do priče koja je bila vrijedna pričanja, da se pamti i eventualno zapiše. I to je bila zapravo ova priča „Bomboni od meda“ koja je u meni rasla, živjela, sazrijevala dok nisam došla do dovoljno godina i iskustva i usudila se napisati jednu takvu priču. – istakla je Vlaović.
Roman „Blato“, ističe Milana, za nju je predstavljao stilsku vježbu i pokušaj da sama sebi pokaže da jednu priču može započeti i dovršiti je sa smislom. „Blato“ je priča o malome gradu odakle spisateljica potječe i kroz ovaj roman odaje mu počast i ljubav.
Za pisanje romana „Bomboni od meda“, u kojem se radnja događa za vrijeme Drugog svjetskog rata, Milana se prethodno dugo pripremala istražujući povijest kako bi se upoznala s načinom življenja ljudi i običajima toga vremena. Iz toga razloga, nastala je stanka od četiri godine između objave Milaninog prvog i drugog romana.
U osvrtu na vlastiti način stvaranja, Milana Vlaović rekla da se dogodi da priču u glavi slaže godinama, međutim, nakon toga sve ide brže. Za „Glad“ joj je trebalo šest mjeseci uz pisanje svakog dana. Ideju za ovaj roman dobila je za vrijeme četverogodišnje psihoterapijske edukacije. Ovim romanom željela je ukazati na prednosti psihoterapije i dobitke koje čovjek može izvući ako radi na sebi. Glavni motiv pisanja „Gladi“ bio joj je da ljudi shvate da prije nego bolest zakuca na vrata, mogu raditi na sebi i mijenjati se, da život iznutra emotivno može doista biti sretniji i kvalitetniji i da to utječe na naše cjelokupno zdravlje.
– Psihološka metamorfoza čovjeka se događa tijekom cijelog života i ona je moguća bilo kada i u bilo kojim uvjetima. Dok smo živi, na unutarnjem planu možemo raditi i mijenjati se. To je ono što je meni fascinantno kod psihologije kao znanosti. Radeći kao psihoterapeutkinja, bude mi jako teško kada shvatim da kad se ljudi razbole, onda shvate koliko je psiha važna. Gotovo sve bolesti proizlaze iz naših psihičkih stanja i emocija. Ali mi tek kada se sudarimo s teškom bolešću, hoćemo obraćati pozornost na psihu. – kazala je Vlaović.
Žene kao književni likovi za Milanu su zanimljivi zbog toga što su žene, kako kaže, kompleksnije. Za muškarce kaže da su iskreniji jer živimo u društvu u kojem muškarac u puno većoj mjeri može biti onakav kakav jest i vjerniji svojoj prirodi. Za ženu kaže da se mora boriti s raznim stereotipima i tada biva prisiljena zavaravati sebe i druge.
– Unutar tih pukotina krije se ženina slojevitost. I zato kažem da su meni žene interesantnije kao strukture i ličnosti upravo zbog toga što se moraju razvijati na drukčiji način nego muškarci. Ne bih rekla da u hrvatskoj književnosti nema ženskih likova, samo je pitanje koliko su one junakinje. – dodala je Vlaović.
Za zbirku priča „Rašeljka i druge žene“, u kojem su glavne junakinje žene nogometaša, Milana Vlaović kazala je da se radi o istinitim događajima, međutim, pisane su tako da se stvarne osobe ne mogu prepoznati. Sastavljena je od pet priča i govori o životu supruga nogometaša u inozemstvu, situacijama i svim nedaćama koje on nose, od samoće, jezika, nesnalaženja, izgubljenosti, iznenadnog bogatstva i čestog izbivanja supruga. Za takav život u svijetu vrhunskog nogometa Milana kaže da je zapravo „jedna šarena laž“.
Milana Vlaović, kao djelo kojem se uvijek treba vraćati i čitati ga, istakla je „Kiklopa“ Ranka Marinkovića. Obožava Milana Kunderu, a od domaćih autora voli Miljenka Jergovića, Antu Tomića, Olju Savičević i Marinu Vujčić. Od stranih još je posebno apostrofirala Jeffreya Eugenidesa i Jonathana Frenzena. Nedavno je pročitala i preporučila svima naslov „Bez straha“, razgovor dviju vodećih španjolskih intelektualki, benediktinske redovnice Terese Forcades i novinarke i magistrice sociologije Esther Vivas.
Književnu večer moderirala je knjižničarka Tihana Jurišić, a pozdravnu riječ u uvodu događaja održala je ravnateljica biogradske knjižnice Jelka Sipina.
