Predstavljen prvi roman mladog pakoštanskog autora Roka Stojanova – “Vatra života”

155
Booking.com

U Pakoštanima, u prostorijama općinske vijećnice, Etno udruga DAN iz Pakoštana priredila je predstavljanje romana „Vatra života“ mladog pakoštanskog autora 25-godišnjeg Roka Stojanova.
Brojni posjetitelji uživali su čitanju ulomaka iz njegovog prvog romana te u recitacijama prigodnih pjesama Tina Ujevića i Antuna Branka Šimića uz glazbenu podlogu na gitarama mladih glazbenika Luke Lokina i Tine van Lukenda.

Odgovarajući na pitanja o tome što ga je potaknulo na pisanje i o čemu progovara u romanu, Roko je odgovorio kako veliku inspiraciju pronalazi u prirodi i među svojim prijateljima, poručuje mladima da se ne boje života ni pokušaja u nečemu što smatraju svojom nadarenošću. Pojasnio je također o čemu govori njegov roman i kakvi su njegovi likovi koji neodoljivo podsjećaju na likove iz Tolkienovog „Gospodara prstenova“.
– Kako pišem, tako i živim, slijedim svoje snove iz djetinjstva. Često sam se pitao: što je to što me vodi na mom životnom putu i zašto sam odabrao takav način života. A odgovor je uvijek ležao u prirodi koja me okružuje i koja uvijek ima iskru inspiracije u svakom trenutku. Priroda je najveća inspiracija, to je i povod priče o mom paralelnom svemiru. – kazao je Stojanov.

Ljubitelji fantastičnih priča i neobičnih, mističnih likova u nekim drugim svjetovima, sigurno su uživali u Rokovom izlaganju i s nestrpljenjem čekaju nastavak romana.
Moderatorica je bila Doris Lokin, ulomke iz knjige su čitali Iva Lokin, Danica Kukin i Nikolina Kukin dok je Ujevićeve i Šimićeve pjesme recitirao Filip Lokin. Romani broji petsto dvadeset stranica a u prvom izdanju tiskana je u pedeset primjeraka.



Životopis (Napisao: Roko Stojanov)

Stigao sam na planet Zemlju dana 24.06.1993 godine, a nadjenuli su mi ime Roko Stojanov. Tog dana otpočela je moja priča pod tim imenom, mada sam tek poslije shvatio da tu priču vrijedi ukrasiti kako bi imala smisao da jednom bude ispričana. Moje životno putovanje počinje u Pakoštanima, malom mjestu uz obale mora gdje je život prilično opušten a podneblje nudi skrivene kutke za razmišljanje i slobodno kretanje, što je uvelike utjecalo na moj odgoj, razvoj mašte, pogled na okolinu i daljnju usmjerenost u životu. Odrastao sam uz miris mora i među zelenim krošnjama, tako da mi je život od početka bio obojan sred zagađenosti današnjeg društva. Od ranog djetinjstva volim promatrati i proučavati prirodu i njezine kretnje, životinje, biljke i godišnja doba, stoga mogu reći da je priroda od mog rođenja bila i ostala moj najdraži učitelj koji me uvijek vodio sa smislom. S takvim pristupom prema životu razvio sam skroman karakter ali zahtjevne želje, ako mogu slobodu odabira nazvati zahtjevnom željom pošto mi je kroz dane školskog razvoja ponuđeno samo ono što se od mene traži kako bi zadovoljio nečije uvjete za koje me nitko nije pitao dali mi odgovaraju. Od malih nogu volim crtati i izrađivati razne predmete, uvijek bivajući iskren prema svojim talentima i nikad im ne davajući razlog za zanemarivanje. Mjesto Pakoštane je na neki način usko a široko podneblje: usko što se tiče mogućnosti razvitka vlastitih sposobnosti a široko zbog netaknutih prirodnih ljepota gdje je srcu ugodno i gdje može otkriti svoje istinske želje i važne odgovore. Tokom odrastanja i promatranja svijeta oko sebe otkrio sam da u našem današnjem društvu nedostaje jedna zaboravljena iskra života te da su ljudi krajnje ozbiljni ili krajnje neozbiljni u svojim dnevnim rutinama, poslovima i ciljevima, što sam vidio kao sliku van balansa gdje su boje blijede ili izmiješane bez razloga. Ta slika se razvila u mojim ranim fazama odrastanja, negdje u dobi od 7 godina, da bi se s vremenom samo širila i uočavala detalje koji su me vodili ka većem razumijevanju svijeta oko sebe. Mašta mi je uvijek radila aktivno i bujno pa sam počeo razmišljati o pitanju: kako bi svijet izgledao u nekoj drugoj slici? Jer očito da je današnja slika nedovršena kad mi već takve misli silaze na um. S godinama, svijet je postajao sve više siv a priroda ostala napuštena i blijeda, usamljena, i onda mi je sišla ideja da napišem knjigu Vatra Života vidjevši je kao jednu od onih zaboravljenih ali potrebnih iskri koja bi mogla dati dobre boje kad je sve već blijedo. Putovanje pisanja knjige započelo je u dobi od 13 godina, što su prilično rane godine za takav pothvat, uslijed čega je bilo početničkih neuspjeha i razočaranja, pa čak i pokušaja odustajanja. Ali odustajanje nije bio izbor pa sam nakon nekog vremena potpuno eliminirao tu misao. Takvo usmjerenje i predanost koju sam razvio pisajući knjigu u meni je izgradilo karakter koji je čvrsto krenuo svojom stazom gdje odustajanje više nije pojam u mojim mislima.
U danima srednje škole nastavio sam biti uzoran učenik s vrlo dobrim ili odličnim prosjekom, pretežito zbog zadovoljstva drugih jer ocjene za mene nisu predstavljale uspjeh ili neuspjeh već natjecanje bez pobjednika. Zato sam se počeo pitati koliko sam uzoran unutar sebe i kakvu ocjenu mogu dati sam sebi? Kakav je moj odraz na okolinu i što mi okolina uslijed toga nudi? Vidjevši kako vanjski svijet cijeni potrošne i iskrivljene vrijednosti s kojima se nisam želio uskladiti, vrijednosti sam počeo tražiti u malim stvarima; u prijateljima s kojima sam dijelio ideje i u prirodi gdje uistinu vrijedi pružiti pozornost, ako se takve stvari uopće mogu nazvati male. U to vrijeme knjigu sam počeo pisati intezivnije i strastvenije, iskrenije, pružala mi je kutak gdje mogu biti slobodan i gdje se za vrijednost nisam pitao jer nije bilo potrebno.
Život je prevagnuo u vrijeme upisa na fakultet, u dobi od 19 godina, kad sam konačno odlučio prema kojim vrijednostima želim usmjeriti svoje kretnje i misli. Shvatio sam da za mene nema nikakvog smisla ako ću pratiti dosadna usmjerenja koja mi današnje iskrivljeno društvo nudi, već se potpuno predati svojim talentima i idejama gdje moje srce želi biti i gdje može biti korisno za sebe i okolinu. Fakultet sam napustio vrlo brzo, ne iz razloga što nisam bio sposoban položiti testove nego jer nisam vidio da će moje znanje napredovati u tom smjeru već u nečemu drugomu, nečemu što mi još u to vrijeme nije bilo jasno ali sam znao da je to moj pravi smjer dokle god sam pratio poziv svojih talenata. Našao sam se između dvije ceste: one koju ne želim i one koju želim. Naravno, odabrao sam cestu koju želim, slušajući što mi srce govori, što opet nije bio lagan smjer ali vrijedan iskustva i znanja. Zato sam u pisanje knjige uložio još više vremena i predanosti, vidjevši sve bistrije da je to ono što želim raditi i način na koji mogu utjecati na svijet oko sebe. U tom procesu često sam se pitao: što je to što me vodi na mom životnom putu i zašto sam odabrao takav način života? A odgovor je uvijek ležao u prirodi koja me okružuje i koja uvijek ima iskru inspiracije u svakom trenutku.