Bruno Šimleša: „Ljudi neusporedivo više razmišljaju o svojim nedostacima, problemima i neuspjesima nego o svojim vrlinama i prednostima koje im zapravo trebaju pomoći u rješavanju tih problema!“

773

Gostovanje u biogradskoj knjižnici sociologa, pisca, kolumnista i voditelja nekadašnje HRT-ove emisije  „Svaki dan, dobar dan“  Bruna Šimleše pobudio je poprilično velik interes, posebno među ženskom populacijom. U prigodi nadolazećeg Valentinova, tridesetosmogodišnji rođeni Bjelovarac, od treće godine života Zagrepčanin, a po ocu podrijetlom iz Sinja, Bruno Šimleša na opušten, ležeran i duhovit način govorio je o temama koje se provlače kroz sva njegova djela: ljubavi, roditeljstvu, muško-ženskim odnosima i svemu onom što je potrebno za životnu sreći.

Autor je osam djela iz područja popularne psihologije i duhovnosti od kojih je jedna knjiga poezije: „Sudbina duše“ (2001.), „Hvala ti, ljubavi“ (2003.), „Osluškujući podne“ (2007.), Savršenstvo Kreacije (2007.), „Škola života“ (2009.), „Škola života – kartice“ (2010.), „Ljubavologija“ (2011.), „U rukavicama mi je ionako prevruće“ (2012.), „Škola života“ – prošireno izdanje (2014.), „Umjetnost života“ (2015.) te posljednje „Ljubavologija – novo i dopunjeno izdanje“ (2016.). Ovu posljednju knjigu Šimleša je tiskao u izdanju vlastite izdavačke tvrtke „Sretne riječi“.
Najveći uspjeh Šimleša je postigao knjigama „Ljubavologija“ i „Škola života“ koja je u Hrvatskoj prodana u čak 15 tisuća primjeraka. Osim u domovini, knjige su prevedene i izdane u Sloveniji, Srbiji i Makedoniji.

Bruno Šimleša redovito daruje prikupljena novčana sredstva za vrijeme svojih javnih predavanja Zakladi Ana Rukavina. Dobitnik je godišnje nagrade „Vesna Andrijević Matovac – VAM“ za izniman doprinos afirmaciji borbe protiv raka dojke u Hrvatskoj.
Prvu knjigu napisao je prije šesnaest godina kao student sociologije kada, kako se našalio, „nije imao što raditi“.
–  Dovršavao sam studij i kako sam cijeli život razmišljao tko mi jesmo, zašto smo takvi, što nam stvara najveće probleme i kako bismo ih eventualno mogli riješiti, napisao sam prvu knjigu s mješavinom filozofije, duhovnosti, psihologije pa i sociologije. Znao sam da je tada bilo puno ljudi koji su rekli „što će meni sad ovaj klinac govoriti o životu?“ Zamislite te komentare prije šesnaest godina kada sam se pojavio kao „studentić“ sociologije! – rekao je u uvodu „ljubavolog“ Bruno Šimleša.
Za sebe kaže da ima toga što za reći, pogotovo nakon tisuće sastanaka „jedan na jedan“ s ljudima i razgovora o svim njihovima najvažnijim životnim područjima, odnosima prema sebi i drugim ljudima, bračnom životu i odgoju.

Govoreći o razvijanju ljubavi prema sebi kaže da različiti ljudi različito shvaćaju ovaj pojam. Neki smatraju, kaže Šimleša, da je to odnos prema sebi u kojem veličaš i misliš samo na sebe, a zanemaruješ sve ostale, drugi imaju dojam da odrasli ljudi to i ne mogu stvoriti već samo djeca na spontan i normalan način dok treći stječu dojam da se radi o izraženoj prepotenciji i bahatosti.
– Kada ja govorim o razvijanju ljubavi prema sebi, definitivno ne mislim na ljude koji se obožavaju i veličaju, koji misle da su besprijekorni, briljantni i savršeni, koji imaju problema s egom i koji misle da drugi ljudi ne zavrjeđuju njihovo priznanje pa praktički i pogled. Za mene je osoba koja voli sebe ona koja zna da vrijedi, zna zašto vrijedi, zna da ima određene kvalitete i vrline, da zavrjeđuje pažnju, ljubav i prihvaćanje ali istodobno ne misli da je vrjednija od nekog drugog. Dakle, ljudi koji imaju dignuti nos su arogantni i nesigurni pojedinci koji moraju druge „spuštati“ da bi izdigli sebe. – istakao je Šimleša.

U terminu razvijanja ljubavi prema sebi Šimleša kaže kako svoje vrline i prednosti zaslužuju biti slavljene i kako se treba „počastiti“ osjećajem zahvalnosti i ponosa. Za Šimlešu je jedan od najvećih grijeha koje možemo napraviti da ono što nam ide u prilog, svoje vrline, prednosti i uspjehe, uzmemo zdravo za gotovo.
– Ono što je u redu, time se ne morate baviti. A o problemima znamo sve. U deset godina sastajanja s ljudima različitih dobi, profesija, životnih situacija i religija, kada bi ih pitao za vlastite prednosti i vrline, ili se ne bi mogli ničeg sjetiti ili kada se čak i sjete nečega, govore o tome kao da se njih ne tiče. A kad ih bi pitao o problemima, cijeli želudac bi im vrištao i osjećao bih iz gležnja. Enormno puno više emocija i uživljenosti imamo kada razmišljamo o svojim problemima, nedostacima i neuspjesima iz jednostavnog razloga: o njima ste neusporedivo više razmišljali i s njima ste se neusporedivo više poistovjetili. – rekao je Šimleša.
Krivo je više posvetiti se onom što ne funkcionira nego onome što funkcionira jer, smatra Šimleša, poanta je dovoljno samopouzdanja i osjećaja vlastite vrijednosti upiti iz onoga što funkcionira da imate više snage, volje i mudrosti baviti se onime što ne funkcionira.
Smisao razvijanja ljubavi prema sebi, kaže Šimleša, je da shvatite koliko vrijedite.
– Tu potvrdu vrijednosti ne moramo tražiti posvuda okolo. Meni je svejedno hoće li netko priznati neka moja djela i jesam li ja ovakva ili onakva osoba. Ja to znam da moja djela to pokazuju. I dobro je dobiti priznanje od nekoga kome sam pomogao ili neko javno priznanje jer s time možeš nešto napraviti ili podići svijest o nečemu ali za osjećaj vlastite vrijednosti mi to zapravo ne treba. – ističe Šimleša.
Osvrnuvši se na partnerske odnose žene i muškarca, kazao je kako devedeset posto ljudi ima pogrešna očekivanja od partnera te da često traže od partnera nešto što im zapravo njihovi partneri i ne trebaju dati.

Govoreći o izgledu i ljepoti, za žene je kazao da znaju bez razloga biti samokritičnije nego muškarci te da ženama pritom često veći pritisak stvaraju žene nego muškarci.
– Slažem se da današnje bajke i animirani filmovi, kao otac to gledam, daju tragičnu prenaglašenost na izgled tijela ali, s druge strane, i raznovrsnost u smislu uzora, načina života i karijera, pogotovo za djevojke, u odnosu na prijašnja vremena. Prije su bile samo princeze. – pojašnjava Šimleša dodavši poraznu činjenicu koju je primijetio u zagrebačkim vrtićima djevojčice već počinju mjeriti jesu li dovoljno mršave.
Ono što bi Šimleša volio je da društvo u kojem živimo manje drži do takvih vrijednosti te da se ne zamaramo hoćemo li imati deset kilograma previše već deset, kako je rekao, zamjeranja previše. Drži da manji fokus treba biti na tijelu, a veći na ono što nas čini osobama te da je naša odgovornost prihvatiti ili odbiti taj pritisak društva.
Govoreći o roditeljstvu, kazao je kako, pored bogatog iskustva, proučavanja znanstvenih radova, čitanju i razgovorima s ljudima, neprestano uči i pritom prihvaća da radi pogreške. Za pristup roditelja u odgoju djece po sistemu „ja sam stariji, pametniji i sve znam“ kazao je, blago se izrazivši, da nije dobar.

– Roditelji puno puta naređuju svojoj djeci umjesto da ih slušaju i upoznavaju kakvi oni jesu. Puno prečesto. I često vi roditelji govorite jezikom koji je vaš, ne koji je njihov. I puno prečesto im govorite u trenucima kada oni uopće ne slušaju. Najvažnije se rasprave događaju kada buknu emocije i tada jedno viče na drugo. I tada idete objašnjavati. Nitko vas tada ne sluša. Trebalo bi biti dovoljno priseban da se emocije slegnu, bilo pet minuta ili pet sati, i onda eventualno razgovarati. U međuvremenu, ne osuđivati. Ovo je logična greška koja se napravi dok smo pod utjecajem emocija. Tako je i u ljubavnim, poslovnim i roditeljskim situacijama. – iznio je svoja razmišljanja Šimleša.
Više od sat i po vremena, bilo je primjetno, većini posjetitelja proletjelo uistinu brzo u zanimljivom i konstruktivnom razgovoru s kolumnistom Jutarnjeg lista. Gostovanje u biogradskoj knjižnici Bruno Šimleša zaključio je prodajom nekih od svojih djela po promotivnim cijenama od 50 do 70 kuna.